Autor: Radoje Andrić
Kani li da pobijedi na predsjedničkim izborima, opozicija kao zajedničkog kandidata mora predložiti Dragicu Nikolić, suprugu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. Ona im je jedina šansa. Svakog muškarca može da pobijedi samo njegova žena. A, ona, nije obična, nego žena – gromada! Intelektualna gromada, ne fizička. Zato, pri takvom izboru ne bi loše prošao ni ostatak Srbije, računajući narod, zatim – vladajuću koaliciju i, u krajnjem, i Srpsku naprednu stranku, kao većinskog vlasnika koalicije. I države.
Zašto i kako?
Lako! Ako može Hilari Klinton da krene stopama svog muža, zašto i Dragica ne bi krenula stopama svog bračnog druga? Šta je to što može da uradi američki predsjednički par, a ne može srpski?
A, budimo i pragmatični!
Opozicija bi bila namirena – jer bi Dragičina pobjeda bila pobjeda opozicionog kandidata; vlast bi bila namirena, jer bi predsjednička vlast ”ostala u kući”, među Nikolićima; narod bi bio namiren jer, recimo, ne bi morao da iseljava Nikoliće iz rezidencije na Dedinju i useljava u neku drugu vilu na Dedinju; ne bi morali da ih iseljavamo iz Predsjedništva na Andrićevom vencu, već samo da im zamijenimo kancelarije – Toma pređe u kancelariju Dragičinog fonda, Dragica pređe u predsjednički kabinet (ili im samo zamijenimo pločice na vratima, pa niko nigdje ne prelazi); nećemo morati da pravimo još jednu crkvu – zadužbinu, jer su je već napravili, izuzev ako budu željeli da ne ostanu zajedno i u životu posle smrti; Dragica neće morati da otvara fabriku nudli u Srbiji, jer je Toma već otvorio; sa njom smo načisto da nije kupila fakultetsku diplomu, jer se i ne hvali da je ima; dok na red dođe preispitivanje srednjoškolskih diploma, ona će već proturiti jedan mandat; ne mogu je, kao Tomu, tabloidi optužiti da ima švalerku…
A, tek na međunarodnom planu!
Izborom Dragice za predsjednika, Hrvatskoj bi bio zadat smrtni udarac, jer prvi put u novijoj istoriji Srbije, Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske, ne bi bila za prsa ispred srpskog predsjednika, što sada jesta slučaj; kakva će to četvorka biti – Dragica, Kolinda, Merkelova, Hilari – kao četiri stuba svijeta; izborom Dragice za predsjednika Zoran Milanović bi abolirao Tomu i Vučića; Dragica bi u međunarodnu politiku ušla sa zavidnim poznavanjem i poznanstvima sa državnicima, od šeika do sebe, kao Tominog rimejka…
Šta Toma dobija, osim što će biti prva dama, odnosno prvi gospodin Srbije?
Može da nastavi da živi kao dosad, da se ne miješa u posao predsjednika Srbije; siguran je da će otići i na Olimpijske igre u Tokiju, kao pratnja predsjednice Srbije; može da se posveti naučnom radu, računajući i doktorat; prestala bi medijska hajka na njega ”da na ženinu garderobu daje više para nego što njih dvoje zarađuju”, jer, ako Dragica bude predsjednik, onda ona nikako ne može imati ženu koja previše troši na garderobu (to je, trenutno, moguće samo u ministarskom resoru Vlade Srbije); može da se posveti i humanitarnom radu, ali će morati da na benkicama, portiklama i bade mantilima izveze inicijale TN, umjesto DN; može da se posveti ozbiljnijoj proizvodnji rakije; kao suprug predsjednice Srbije nastavio bi da putuje svijetom; na velikim međunarodnim forumima, Dragica bi morala da sjedi na dosadnim sastancima državničkog formata, a Toma će da se ”švrćka”, što bi rekao komesar Vulin, sa državničkim ženama i da sa njima razmjenjuje recepte za mafine i rakiju…
I konačno, posle pet godina, Toma može ponovo da se kandiduje za predsjednika Srbije!
Za kabinet predsjednika Srbije, korist bi mogla da bude krucijalna: Dragica će, sa urođenim ženskim smislom i nagonom za promjenom rasporeda namještaja i sitnog pokućstva, uvesti red na predsjedničkom astalu, tako što će stvari na njemu okrenuti ka sebi (prvenstveno sat, da ne bi morala da ustaje iz predsjedničke fotelje i obilazi oko stola da vidi koliko je sati – a sat je, od kada je Toma u Predsjedništvu, okrenut ka kamerama, kao i knjige, fotografije najmilijih…); Dragica da ne mijenja položaj kompjutera, jer je Toma, ispravno, okrenuo ekran prema sebi.
U čemu je interes SNS-a?
Najprije: izašli bi u susret opoziciji i mogli bi, prvi put u savremenoj istoriji Srbije, svjetskoj javnosti da kažu: eto, dali smo sve od sebe, a toliko smo demokratični da opoziciji dajemo i svog kandidata za predsjednika Srbije, alal im pobjeda!
Mogli bi još da kažu: neka Dragica bude naša Hilari, pošto ”trampavog Šešelja” već imamo za vratom; kao Šešeljeva kuma – najbolje će znati kako sa njim, jer se u Srbiji, po tradiciji, kumovske veze rješavaju po skraćenom postupku (skraćivanjem za glavu?);
A za Dragičino selo, šta bi bio benefit – kada bi im ponudili ”Dragicu za predsjednika!”
Reći će: ”Pa, dali smo je za predsjednika, neće valjda, opet, za nekog predsjednika, da se preuda?
Šta dobija, još, Srbija?
Vidjeće predsjednicu u maskirnoj uniformi vrhovnog komandanta, a njenog supruga će gledati na modnim revijama i u društvu ostalih prvih dama na međunarodnim susretima državnika…
Još jednom, za Srbiju: najbitnije je da smo završili sve što je potrebno za jednu predsjedničku taštu, uključujući i diplomatski pasoš; po prirodi stvari, Dragica ne može imati taštu, izuzev ako, jednog dana, postane ministar lokalne samouprave.
I, još jednom, obrazlažući razlog da SNS podrži Dragicu Nikolić za predsjednika, SNS može da kaže:
1) Opozicija u Srbiji je toliko nemoćna da smo joj dali svog kandidata.
2) Ako Dragica pobijedi, reći će – ”htjeli smo da učinimo Tomi i opoziciji”.
3) Ako Dragica izgubi, reći će – ”htjeli smo da učinimo Tomi, a zaje.ali smo opoziciju tako što smo ponudili kandidata koji nije ljepši od Borisa Tadića”.
A, šta ćemo mi, ako Dragica pobijedi?
wwwiskra.co